Tragovima avgusta - Srbo Galić
Tragovima avgusta
Srbo Galić
Tragovima avgusta - Srbo Galić

Tragovima avgusta

Srbo Galić

Tragovima avgusta jedan je od onih romana koji se čitaju u dahu, a zatim čitaoce podstiču na dugo promišljanje. Ovoga puta na promišljanje o apsurdnostima ratova, gubicima, razorenim domovima, uništenim porodicama, ožiljcima na dušama koji nikada ne zarastu. Istovremeno i na promišljanje o nekom lepom, prohujalom vremenu, boljem životu u jednoj zemlji koje više nema i koja se mnogima sada čini samo kao jedan veliki, davni san.

Jer ovo je priča prepuna emocija koja u svom prvom delu mami osmeh i sreću, a u drugom potoke gorkih suza, najpre vraća u svet bezbrižnog detinjstva, a zatim snažno baca u vrtlog zla. Priča o jednom životu kojeg više nema u zemlji koje više nema, priča o jednom narodu, srpskom, kojeg više nema u svojoj prapostojbini, priča o beskrajnoj ljubavi, priča o smrti jedne mladosti.

Zato je za one koji ga pročitaju, ovaj roman svojevrsna smernica za nezaborav. Podsetnik. Razgovor sa nevidljivim prijateljem. O Oluji. O Koloni. O izdaji. O besmislu svega što se događalo i događa se. O bolu i gubitku. O životu nakon gubitka. O mladosti. O prvim ljubavima. O pravim ljubavima. O prvom poljupcu koji se nije desio. I neće. Nikad.

ISBN: 9781916918047
Format: 216 x 140 mm
Broj strana: 602
Povez: mek

ISBN: 9781916918054
Format: ePUB

Datum izdavanja: 27/03/2024

Amazon US
Amazon UK
Amazon AU
Apple
Barnes & Noble
Walmart
Bookshop.org
Kobo
Blackwell’s
Waterstones
Foyles
B&N
BAM!
AbeBooks
Feltrinelli
Everand
Medimops
Adlibris
Fishpond
Fable

Odlomci

Na tom putiću se Zorana osjećala najživljom i srećnom. Mogla je da bujnoj mašti da oduška i prostora da sanja koliko joj duša ište. Bio je to kao neki magični prostor kojim je samo ona vladala, držeći sve vrijeme na oku Jelenu, da se mlađoj sestri ne bi šta desilo. Taj dio puta, na kojem je zaboravljala rodnu kuću i teške seoske poslove koji su je čekali svakoga dana, bilo škole ili ne, bio je rezervisan samo za njena razmišljanja i želje, životne nade, za ono što je htjela da postane, za planove kako to da i ostvari. Maštala je o nepoznatim putevima koji je vode u svijet, u daleke, uzbudljive zemlje i gradove koje je gledala na televiziji ili ih je, širom otvorenih očiju, upijala sa fotografija u rijetkim magazinima koje bi, ponekad, pronašla na željezničkoj stanici, gdje ih je neki putnik zaboravio u žurbi da ne pobjegne voz ili ostavio, pročitavši dok je čekao.
U to vrijeme nije znala da će joj se bar dio snova i ostvariti, da će se otisnuti put tih dalekih i tajanstvenih gradova, živjeti u njima, i to ne privremeno, već da će sav život provesti nesnosno udaljena od svoje kuće i svoga zavičaja. Ali, njen odlazak nije bio ni nalik onome što je zamišljala. Ni u noćnim morama, ako ih je ikada imala, nije postojao odlazak iz rodne kuće zbog bestijalnih zala drugih ljudi. O tome niko iz tih krajeva nije pomišljao izuzev, možda, pokojeg djeda ili bake kojima sjećanje na minule ratove ostade zanavijek svježe, kao da su juče bili, a ne prije nekoliko decenija. Zorana tada nije znala ni da vrijeme možda liječi sve rane, ali da ožiljci ipak opstaju. I da će i sama jednoga dana imati ista takva sjećanja.

A selo je izgledalo kao da je tuda, ko zna u kojoj davnini, prošao neki vanvremeni usamljeni slikar, u pratnji vjernog psa, pa mu je slučajno sa ramena spala torba puna crteža, otvorila se udarivši od kamen i skice se rasule po livadi, da bi vjetar podigao sav taj njegov raskošni rad i lijepio slike pravo u podnožje planine. Jednu ovdje, pa dva-tri kilometara dalje drugu i tako ih redom postavljao dok nije svu planinu učinio kao da je iz bajke. Moćna i zagonetna, sa šumama i vrletima, sa selima u podnožju skupljenim kao kad se djeca uhvate za materinu suknju i ne puštaju. Nije nigdje bolje ni sigurnije nego tu.

Na jedvite jade se Zorana izvuče ispod toplog biljca, nije joj se dalo napuštati lijepo i sigurno mjesto snova, ali izbora nije bilo. Poluotvorenih očiju se oblačila u mraku, bez svjetla, nek ostane bar još malo iluzija da je sve ovo i dalje san. Dovlačila se do kupatila u kojem je već bio lavor pun hladne vode, koju je otac tek bio donio sa gušterne. Ponekad se sudarala sa sestrama na ulazu jer su i one polubudne bauljale ka kupatilu. Voda je bila toliko hladna da je bilo dovoljno da se jednom pljusneš po licu i razbudiš se kao da nikad nisi ni čuo za krevet, a kamoli u njemu spavao. Ruke i lice bi utrnuli iste sekunde, san bi nepovratno nestao.

Dok ideš u školu čini ti se da nikada neće proći, da je vrijeme stalo u svojoj beskonačnosti i neće te pustiti da se iskobeljaš iz đačkih klupa, da se oslobodiš domaćih zadataka, pismenih, kontrolnih, vječitog ispitivanja jesi li naučio ovo ili ono, kako se ponašaš, pričaš ili sjediš. Čini ti se kao neka nezaslužena kazna bez kraja ili joj je kraj toliko daleko da nisi siguran da li ćeš odatle uopšte izaći živ. Juriš prema danu kada sve to prestaje, kada postaneš maturant, pa kreneš maštati i razmišljati o fakultetu i odlasku u daljine. Kada taj dan dođe, kada punim plućima istrčiš u život, ni tada ne shvataš da si u samo jednom koraku, prelazeći školski prag poslednji put, zakoračio u život i zapravo izašao iz najljepšeg doba koje ti je dato za cijeli život. Da si tada zakoračio u bezmalo pravi zatvor, onaj koji te ne pušta dok se zauvijek ne otvore prostranstva o kojima niko ništa ne zna i iz kojih se nikad niko nije vratio. U zatvor zvani život.
To ti tada ne pada na pamet koliko god ti se činilo da si inteligentan jer možda đačka knjižica puna petica ili diploma koju imaš u ruci govore da si sad neko i nešto. Da imaš svoje mjesto u svijetu, pa ti to daje pravo da budeš ponosan na vlastitu pronicljivost i ogroman trud koji si uložio da bi dotle stigao. Ni ne slutiš koliko si tada glup. Tek mnogo kasnije shvatiš da je trebalo mnogo više se potruditi da ti dani traju što duže, da budu obavijeni mirisima mladosti kojih jednom neće biti, da je možda trebalo i zaustaviti vrijeme umesto gunđanja zato što si ti njegov zatvorenik. Što vrijeme više odmiče dok koračaš kroz život, sve više se nepovratno udaljavajući od tog najsrećnijeg dijela života, tim više misliš na minulo doba i, kao nekim čudom, možeš se sjetiti samo lijepih stvari. Na kraju ispadne, one ružne stvari kao da se nisu ni dogodile, mada zacijelo jesu, ali o njima niko ne misli, sjećanje na te plave školske dane nema mjesta za neka tadašnja razočaranja. I znaš da takav oblik radosti više nikada nećeš osjetiti.

Selo su tih dana, više nego ikada, pritisle crne slutnje. Toliko snažno, ali tiho, da bi ljudi ponekad u poslu zastali, ukopali se, nešto osluškivali, da bi se u toj tišini neko oglasio: „Čujete li vi ovo?” Na uobičajeni odgovor da ne čuju ništa, uslijedila bi sumorna konstatacija: „E, na to i mislim. Ne čuje se ništa. Ma je l’ ovo ni ptice ne pjevaju? Ja ni skakavce ne mogu čuti!”
Kao po komandi, poobarali bi glave. Svako je za vratom nosio težak tovar. Taj teret još nije imao imena, ali ga se nikako nisu mogli osloboditi.

Ostavite komentar

Obavezna polja su označena sa zvezdicom. Vaša mejl adresa neće biti objavljena.

Scroll to Top