
Đorđe Miletić
Paklena ćelija 2 – Grad terora II
U drugom delu drugog nastavka trilogije Paklena ćelija (Paklena ćelija 2: Grad terora II), borba se nastavlja nesmanjenom žestinom. Mišel i Dželat postaju bliskiji, štite jedno drugo u sve neizvesnijim sukobima sa oživljenim obolelima, eksperimentalnim nakazama, ali i lokalnim bandama živih. Sve se dodatno komplikuje kada u ovaj epicentar epidemije koja preti da postane pandemija stupaju i tzv. „Jurišnici”, vojska obučenih specijalaca čiji je jedini zadatak da u ovom paklenom grotlu pronađu i oduzmu tajanstvenu bočicu sa eksperimentalnim uzorkom označenu kao Sample X. Bočicu koju je Dželat poneo sa sobom kada je pobegao iz zatvora…
Odlomci
Malo sreće stajalo je na njihovom mračnom putu naniže. Ulazna vrata u podrum nisu bila zaključana. Zarđala vrata bila su odškrinuta, a iza njih kuljala je crna pomrčina. Dželat je stajao relativno blizu vrata, još uvek ne želeći da ih otvori, već da oslušne ima li nekog kretanja. Iz pređašnjeg gorkog iskustva ispod planine naučio je da većina nije potpuno statična, već se kreće pomalo, dok ih nešto ne aktivira. I u tom zanesenom osluškivanju, dreka ih je oboje izbacila iz mesta. Iz mraka su, uz žalosni jauk, sevnule oči i odrana vilica, s koje su visili komadi trule kože i modri zubi. Mišel je vrisnula, a pištolj nasumično opalio. To je bila fatalna greška.
—
… Stalno sam joj ponavljao da ne zastaje, da se ne plaši, da ne gleda u užasne slike, kojih je bilo na svakom koraku, da ne prilazi previše blizu telima koja leže po putu i da se ne okreće. Nisam bio dobar u ohrabrivanju, ali osećao sam da to moram učiniti da mi ne pukne psihički na pola puta do tog hostela. Svakim daljim korakom sve više nisam želeo da je ostavim ovde. Ni po koju cenu. Trenutni oboleli bili su dovoljno spori i trapavi. Međutim, tamo, u onom paklenom levku pod planinom, video sam mnoge kreature koje su brze i opasne, daleko superiornije i smrtonosnije od svakog živog bića na planeti i molio sam se da se ne pojave ovde. Ja ću možda izmaći, ona neće i od toga sam najviše strepeo. Bio sam surovo rastrzan između dve mogućnosti. Da joj kažem ko sam zaista, odakle sam došao i otkrijem joj moguću opasnost, ili da ćutim kao i do sada. Oba izbora u ovom trenutku delovala su mi pogrešno…
—
… Tragovi poslednjih momenata ovih ljudi, pre nego što su postali bezumna zombiolika bića, bili su na svakom koraku. Nekako sam i uspeo da povežem otkud onaj haos u „Don Hozeu”, ali po ovom prizoru ovde ispalo je da su se samo probudili i nisu više bili ljudska bića. I ako je ta umobolna logika trenutno na snazi, zašto smo Mišel i ja još uvek ljudska bića i hoćemo li se, možda, i mi pretvoriti uskoro? Ako je ovo sranje koje pozombljuje stiglo vazduhom, onda nam je slična sudbina lebdela nad glavom. Nisam želeo ni da pomislim na to, još manje da to pominjem pred njom. Naučnici i vodiči s nadljudskom inteligencijom, koji su eksperti u ko zna kakvim naukama nisu ovog puta bili ovde da nas izvedu. Trebalo je da sami preživimo Grad terora — opasni nepoznati grad, koji je bio leglo zla i pre nego što je postao lavirint hodajućih mrtvih i zaraze. Trebalo je preživljavati sve i živeti svaki sekund hiljadu puta jače nego obično…
