
Vladimir Radovanović
Podelite:
Odbegle zveri i divlji ljudi
Kada čovek postane senka — poezija ostaje poslednji trag smisla.
U poeziji Vladimira Radovanovića srećemo snažan osećaj za unutrašnji ritam postojanja, koji se ne oglašava glasno, već šapuće kroz slojeve tišine, kroz pauze, nedorečenosti i prekinute misli. Njegov pesnički svet naseljen je pokretom koji ne vodi napred, već kruži – vraća se, zapliće, okleva. U tom kretanju ne postoji konačnost, već večito odlaganje punoće: život je nazočan kao nagoveštaj, ljubav kao senka, odluka kao stihija bez jasnog ishoda. (Marija Aleksić)
Nema u Radovanovićevoj poetici patetike, već samo ogoljeno egzistencijalno traganje za smislom u moru besmisla. Iz svake pesme, svakog stiha, svake pesničke slike izvire zapitanost i nedorečenost koja pruža prostor čitaočevoj mašti da se razmaše. (Magdalena Redžović)
Ova poezija nije samo apstraktna distopija, već naša, prepoznatljiva, urgentna. U njoj čovek nije više čovek, već senka, papir, odjek, upozorenje pred onim šta nas čeka. Autor je ostao budan, prepoznatljiv i zgrožen. (Snežana Jakovljević Čkojić)
Od krika pospanosti do opsesivne opsesije, Vladimir Radovanović zna kako se stvara istinski vredna poezija. To će shvatiti svi oni koji će čitati ovu knjigu, čuvajući smisao u ovom besmislenom svetu. Poezija će pripitomiti odbegle zveri i divlje ljude. (Nataša Stanić)
Odlomci
KLJUČAONICA
Uski otvor življenja
oblika bezličnog,
izabranog za…
plitke mirise,
put oka
do poda.
I um
koji kruži
kroz privid
samozadovoljstva.
Narcis iz močvare!
I magle
bledog sunca,
škrgut zuba
i poslednji ujed
istrgnutog zalogaja.
Iza ključaonice,
nazad u mrak
u postojanje — ničega.
—–
LAVIRINT
Sve je…
paukova mreža
i mokri hodnici
kojima nestajali su
koraci.
Tvoji, moji, naši…
Ko pamti
razlivene stranice,
nagorele,
pokidane,
retke.
Zaboravili smo dnevnike
u kojima zapisani su
i ostavljeni dani.
Izbrisano vreme
kada su istorije skrivenih bolesti
bile krunski dokaz
da čekao sam.
Ni tvoja sećanja
nisu pouzdani svedoci
naše ljubavi.
Ništa nam nisu zabranili,
jer vešto skrivali smo se.
Ubeđena si,
dok pogled ti
kotrlja se
bolničkom sobom
do svetionika.
Srećni smo!
Draga lica smo?
Begunci!?
Ljubavnici kojih…
Nema?
Ima?
Ledeni znoj
maramicom skupljaš,
hrabriš me
da istrajem,
da pobegnemo iza duge
i srušene planine,
iza zimskog dana…
Ukus usana,
bez ukusa
zabranjenog voća,
ukus života?
Sa početka zaboravljene,
prašnjave knjige,
smešnog i tragičnog junaka.
—–
STENA U RECI
Utorak je,
može biti
bilo koji dan,
ali utorak je.
Zato što mora biti
parni dan
neparnog postojanja.
Krivudav je dan,
kao i broj,
a modra reka
skoro presušila je.
Koracima mogu je pretrčati…
neću.
Bos ću gaziti
staklenu senku klupe
iza sunca,
koja spava.
Bačenu knjigu čitaću,
svaku nepocepanu stranicu.
Ptice ću pesmom oterati,
bez reda i smisla
trošiću dan.
Utorak je,
za nekoliko dana,
ali hoću
da danas je.
Zaspaću ljutito!
Zaboravio sam,
da svezao sam ti ruke,
korake,
glas!
U utorak,
možda setiću se
zašto stražarim danima,
čuvajući…
