Šuškavci
Nataša Blagojević Ristić
Strana: 188
Povez: mek

Nataša Blagojević Ristić rođena je u Loznici 26. 7. 1975. godine. Završila je Filološki fakultet Univerziteta u Beogradu – odsek Srpski jezik i književnost. Radi u jednoj beogradskoj osnovnoj školi.
Pisanje joj je ljubav, potreba, strast, još od osnovne škole, Piše prozu – kratke priče, romane i drame, kako za odrasle, tako i za tinejdžere.
Kratke priče su joj objavljivane u većem broju zbornika, književnih časopisa, kao i na književnim sajtovima. Neke od njih su i nagrađivane. Jedna od najdražih nagrada joj prva nagrada za kratku priču „Izokrenuti snovi“ na konkursu „Šumadijske metafore“:
Jedno vreme je bila urednik za književnost na sajtu „Konkursi regiona“, gde je pisala i kolumne.
Živi i radi u Beogradu.
Šuškavci (2020, roman)
Možda će spisateljica biti iznenađena ali nakon završenog čitanja palo mi je na pamet da bi po ovoj knjizi mogao da bude snimljen film u stilu I.Bergmana ili čak A.Hičkoka. Jer tu je sve vreme neka donekle sablasna atmosfera sjajno dočarana veštim spisateljskim perom autora.
I sam naslov podseća na neku dramu sa elementima horora.
Knjiga je priča o duhovnoj snazi čoveka koja leži u osnovi svega, ali tu je i večita priča da čovek ne može da pobegne od sebe samog, da je prošlost poput velike senke koja ga prati svugde.
Koliko je čovek jak u suočavanju s prošlošću i koliko može da je ostavi daleko ili sasvim izbriše? Ili ga ona stalno vuče k sebi i taman kada misli da je zauvek napravio veliko rastojanje, prošlost kao da ubrza trk i polako se opet približi.
Knjiga je pisana izvanredno slikovitim stilom, sa mnogo lepih poređenja.
Jer život je kao tekst ispisan olovkom pa ga je nekad moguće a nekad nije moguće izbrisati, zavisi kakva je bila olovka i kako je pisano. Ili je slagalica, pa šta se pogrešno slozi posle smeta svim ostalim delovima celine.
I čak kada je sve lepo i skladno pojavi se neko ko se pobrine da se stvari iz osnova promene. Pojave se šuškavci.
Zanima šta spisateljica voli da čita i ko je najviše uticao na nju.
Prvo što mi je upalo u oči, meni-profesionalnom čitaču, kada sam uzela u ruke dotad nepoznatu knjigu nepoznatog mi autora, jeste odsustvo bilo kakve biografije kao i nepostojanje ijedne reči preporuke ili pripreme na delo, u vidu pogovora ili predgovora. Nigde ne piše čak ni ime osobe odgovorne za odlično idejno rešenje korice, kao da je namera bila sakriti sve manje bitno. Pomislih-ovo delo pretenduje da se pokaže samostalno, ogoljeno, lišeno predrasuda i putokaza, tačno kao da ga već sama pojava bilo kog autora opterećuje. I, zaista je tako-roman Šuškavci je dovoljan sam sebi.
Priča koja je ispričana pomešanim narativnim stilovima svakako bi bila još jedna u nizu ’’već viđenog’’ da joj se nije prišlo upravo na taj mistični, ispreplitani način koji čitaoca polako ali neumoljivo vuče sve više u samu srž ogoljenosti-ponegde, imate utisak da vas zaista neko za ruku vodi pravo do mesta gde je trauma započela svoj davno oprobani hod po ljudskoj nutrini, bilo da se radi o pozitivnom ili negativnom liku ove priče. Jer, svi imamo svoje ’’šuškavce’’, i svi težimo da zaista pronađemo gumicu koja briše prošlost upravo na onim mestima gde su joj ivice potrgane. Dakle, posmatrajući način na koji je ova priča iznesena, ne mogu a da se ne izrazim pohvalno.
U biti, svaka trauma koju ljudsko biće vuče na svojim plećima kroz život ostavlja neizbrisiv trag-različiti su samo načini koji su dostupni čoveku i njegovoj snazi u borbi protiv ožiljaka-šuškavaca.
Glavni lik Natašine priče samo naizgled je žena koja je imala traumatično iskustvo u detinjstvu, jedno od onih koje izazivaju duboki bes kada za njih čujemo. Opet, od te dobro opisane mlade žene, u čiji život s lakoćom uskačemo, do kraja koji nam daje uvid u jedno od lica njene psihe, ostajemo zatečeni jednostavnošću demistifikacije same traume koja je stožer i okosnica svih vidljivih i nevidljivih psiholoških lica. Time ovaj roman dobija na značaju, i svakako bih ga izdvojila kao i preporučila široj čitalačkoj publici.
Za Natašu
Tašu
Ili
ŠA
Od
Svetlane
Lane
Ili
A.
“Postoje I oni dobri šuškavci.Ja imam jednog.Upornog,pomalo dosadnog.Sivokosog.I njemu dugujem ovo – za sve što jesmo i sve što nismo…”
Glavna junakinja ove priče je Mirjana,koja posle svake traume gubi po nekoliko slova od svog imena i postaje Jana,Ana,An…
Da li događaji iz detinjstva određuju ceo naš život?
Da li sa brisanjem slova od imena možemo izbrisati traume kao sa gumicom na papiru?
Da li znamo za naše tamne šuškavce koje ih duboko potiskujemo u sebi?
“A onda…Šta je bilo onda?Naišao je dan kad je prekinuta lepršava linija detinjstva.Desio se dan kad kje svet izgubio boje.Desio se dan kad je Mirjana izgubila prva slova svog imena.Nepovratno.Zauvek.Dan kad je spoznala sva lica boli.Nemoći.Jada.Stida.”
I pita se Ana zašto takvi dani dođu i zašto ih neko ne zaustavi,ne uhvati u letu,slomi im krila…Zašto???
“Desi se nakad kod svakog od nas taj trenutak kada shvatimo da smo,ipak ,suštinski,potpuno sami.Sruše se u tom trenutku sve one građevine koji smo podigli da bismo sebe i život ubedili kako imamo puno ljudi oko sebe koji bi živeli za nas,disali za nas. Nemamo nikog do sebe.I bez nas bi svet nastavio da se okreće,sunce bi svakog jutra fonosilo nadu ili zebmju.I bez nas bi svi nama blisli bili tužni i srećni.”
“Šta je želela a šta postala?
Bila je majka, dobra majka. To ju je ispunjavalo, ali deca su odrasla i otišla, nošena svojim jedrima. Imali su svoje puteve. Hitali su ka svojim ciljevima. Više im nije bila neophodna, bar ne kao stalno prisutna figura.
Bila je žena, ali prazna, večito u rascepu sreće i patnje, vere i izdaje, želja i mogućnosti, davanja i uzimanja, nikad na sigurnom tlu.
Bila je defektolog, neko ko je godinama sebe nemilice pružao drugima, ko je vodio tuđe bitke, živeo za tuđe pobede, patio zbog tuđih gubitaka i poraza, neko kome je posao bio da da nadu i ljubav. Stvarala ih je ona iz dubine svoje duše čak i kad ih nije bilo na vidiku. I dobijala ih je nazad. Prijalo joj je to, ali je vremenom počelo i da je troši. Osipala se kao peščana kula. Izgubila je sopstvenu snagu, pa nije mogla ni da je pruža više drugima, a njima je bila preko potrebna.
Nekada je bila i ćerka. Dobra ćerka, odana, uspešna, do kraja detinjstva pokorna. Nikad nije naučila da se suprotstavi. Želela je često, ali je proždirala svoje reči jer ju je i samo njihovo nastajanje bolelo, duboko i nezalečivo. I kada je ostala bez roditelja, skamenile su se te brojne, nikad izgovorene reči i postale strašna i mračna pećina u njenoj duši, pećina u koju je retko zalazila.
Bila je i supruga, odana, verna, i isto onako bolno pokorna. Odrastala je u patnji, svađama, mirisu nesreće, pa se od prvog dana svog braka trudila da stvori porodicu o kakvoj je maštala….”
Ako ste pročitali ovaj odlomak, sigurno ste pomislili da je i ovo još jedan srceparajući roman u kome glavna junakinja jadikuje nad svojom sudbinom.
Ali niste u pravu.
Šuškavci su roman koji je sve sem srceparajućeg.
Težak, da.
Gorak, da.
Na momente sam bila zbunjena i sama, početkom. Nisam mogla ni da pretpostavim šta me čeka dalje i upravo me je ta želja da pronađem odgovor na svoje pitanje” Ma šta je ovo?”, terala da čitam bez prestanka.
I evo, završila sam ga i muk…
Jedino mogu da kažem autorki BRAVO!
A zbog čega, saznaćete kada pročitate.
Šta su ustvari traume iz detinjstva i kako se osobe koje su ih doživele nose sa njima kroz život?
Mogu li te traume i u kojoj meri uticati na neku budućnost?
Ako je uopšte i ima?
Koliko smo često oholi prema sebi i ne dozvoljavamo dragim ljudima da nam priđu?
Gde se kupuje gumica za brisanje sećanja?
Gde se u našoj svesti nalazi dugme “delete”?
Koliko bismo u stvari bili srećniji da je moguće zaboraviti neke davno preživljene boli, zakopati ih u dubok bezdan i sa njima sahraniti i “šuškavce”?
Šta se desi kada pokušamo da ubijemo sećanja?