Seobe
Miloš Crnjanski
Strana: 196
Povez: mek

Miloš Crnjanski, jedan od najznačajnijih pisaca srpske književnosti XX veka, rođen je 26. oktobra 1893. godine u Čongradu, maloj varošici u tadašnjoj Austrougarskoj, današnjoj Mađarskoj, u siromašnoj banatskoj porodici. Otac Toma, niži činovnik koji je zbog otvorenog zastupanja srpske manjinske politike bio „prognan” iz Banata u Čongrad i majka Marija, rođena Vujić, živeli su u velikoj bedi, a pisac će kasnije zapisati da ga je majka kao bebu prepovijala „u koritu za mešanje hleba”.
Godine 1896. porodica se seli u Temišvar, gde Crnjanski završava srpsku veroispovednu osnovnu školu, i gimnaziju, Pijaristički licej, kod fratara pijarista. U mladosti pokazuje raznovrsna interesovanja — bavi se sportom, slika, ali i piše prve stihove. Pesmu Sudba objavljuje već 1908. godine u somborskom dečjem listu „Golub”, čime i započinje njegov književni put.
Pisanje ubrzo postaje njegova glavna preokupacija. U sarajevskom časopisu „Bosanska vila” 1912. godine objavljuje pesmu U početku beše sjaj. Iste godine upisuje Eksportnu akademiju u Rijeci, studije nastavlja u Beču, zatim iste napušta i upisuje medicinu. Već 1913. napušta i medicinu, i započinje studije filozofije, takođe u Beču. Bio je aktivan član srpskog studentskog društva „Zora”, a u tom periodu započinje i rad na drami Maska.
Izbijanje Prvog svetskog rata zatiče ga u Beču. Zbog isticanja srpskih nacionalnih obeležja najpre biva uhapšen, a potom i mobilisan u austrougarsku vojsku. Kroz strahote ratnih frontova prolazi najpre u Srbiji, zatim u Galiciji i na kraju u Italiji. Često boravi u vojnim bolnicama. Ratna iskustva duboko se urezuju u njegovu svest i postaće jedno od središnjih izvorišta njegove književnosti, obeležene osećanjem besmisla, nemira, gubitka i lutanja.
Po završetku rata vraća se u Kraljevinu SHS, a 1919. godine dolazi u Beograd. Upisuje studije književnosti i uređuje list „Dan”. Okuplja se sa tadašnjim vodećim piscima u kafani „Moskva” i ubrzo objavljuje niz značajnih dela: dramu Maska, zbirku poezije Lirika Itake, zbirku pripovedaka Priče o muškom i roman Dnevnik o Čarnojeviću. U eseju Objašnjenje Sumatre iznosi svoj poetski program, svojevrsni manifest srpske avangardne poezije, unoseći u savremenu srpsku književnost ekspresionistički nemir, pobunu protiv tradicije i građanske etike.
Nakon kraćih zajedničkih putovanja u Pariz i Italiju, 1921. godine ženi se Vidom Ružić, svojom doživotnom saputnicom. U pančevačkoj gimnaziji radi kao nastavnik, a po diplomiranju na Filozofskom fakultetu, 1922. godine, kao profesor Četvrte beogradske gimnazije. Istovremeno intenzivno sarađuje sa brojnim novinama i časopisima („Politika”, „Vreme”, „Naša krila”, „Jadranska straža”). Sredinom dvadesetih započinje rad na romanu Seobe, koji najpre izlazi u nastavcima u „Srpskom književnom glasniku”, a 1929. i kao knjiga. Za ovo delo dobija nagradu Srpske kraljevske akademije, čime stiče status jednog od najvažnijih pisaca svog vremena. Slede knjige Ljubav u Toskani, Sabrana dela (u dva toma), Knjiga o Nemačkoj, Sveti Sava.
Paralelno s književnim radom angažovan je i kao diplomata, najpre u Nemačkoj, a zatim i u Italiji, na poslovima atašea za štampu pri ambasadi Kraljevine Jugoslavije u Berlinu i Rimu. Sredinom tridesetih godina pokreće nedeljnik „Ideje”, koji izaziva brojne književne i političke polemike. Po izbijanju Drugog svetskog rata evakuisan je iz Rima i, preko Madrida i Lisabona, avgusta 1941. odlazi u London gde će provesti više od dvadeset godina u emigraciji.
Uprkos teškim danima, ispunjenim materijalnom oskudicom i usamljenošću, u emigraciji piše nekoliko svojih najznačajnijih dela: Roman o Londonu, Druga knjiga Seoba i pesmu Lament nad Beogradom. Njegovi rukopisi u Jugoslaviji se redovno objavljuju, a drame izvode na pozorišnim scenama. Druga knjiga Seoba dočekana je kao veliki književni događaj.
U Beograd se vraća 1965. godine. Ubrzo potom objavljena su njegova Sabrana dela u deset tomova, započinje objavljivanje i delova njegove memoarske proze Embahade, a početkom sedamdesetih objavljuje romane Kap španske krvi i Roman o Londonu, za koji dobija NIN-ovu nagradu i Nagradu Narodne biblioteke Srbije za najčitaniju knjigu godine. Poslednje godine života posvećuje radu na Knjizi o Mikelanđelu.
Preminuo je 30. novembra 1977. godine. Sahranjen je u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu.
Posthumno su objavljena dva njegova velika dela: Knjiga o Mikelanđelu i Embahade.
Bogata književna zaostavština Miloša Crnjanskog svedoči o njegovoj neiscrpnoj stvaralačkoj energiji. Ostao je upamćen kao pisac nemira, seoba, nostalgije i večite potrage za smislom, i kao jedan od najdubljih i najoriginalnijih glasova srpske književnosti, njen nezaobilazan deo.
Roman Seobe (1929) jedno je od najznačajnijih ostvarenja srpskog proznog stvaralaštva. Kroz priču o sudbini srpskog oficira Vuka Isakoviča i njegovog puka tokom vojnog pohoda 1744. godine, u periodu vladavine Marije Terezije u Habsburškoj monarhiji, povezujući ličnu dramu sa kolektivnom, istoriju jedne porodice sa istorijom jednog naroda u XVIII veku, Crnjanski u prepoznatljivom, lirskom tonu gradi upečatljiv roman o sveopštoj tragediji nepripadanja — o večitom lutanju, potrazi za smislom, izgubljenom zavičaju i snovima o utočištu. Sudbine pojedinaca stapaju se sa sudbinom naroda koji, raseljen severno od Save i Dunava, ratuje za tuđe interese, dok istovremeno pokušava da sačuva sopstveni identitet i nadu u slobodu. Odmah po objavljivanju, Seobe su ovenčane nagradom Srpske kraljevske akademije, a njihova univerzalna tema bezdomnosti i unutrašnje rastrzanosti brzo je prevazišla nacionalne i istorijske okvire — roman je stekao međunarodno priznanje i doživeo brojna strana izdanja, te se s pravom ubraja među najveća dela ne samo srpske, već i svetske književnosti.